<p>"Pao je 14. kilometar, ali Kadinjača nikad neće." Ako bi se pisala pjesma o životu Duška Vujoševića, tako bi vjerovatno glasio refren (uostalom, i grupa "Grobarski treš romantizam" kreirala je predstavu njemu posvećenu sa naslovom "Kadinjača"). <br /><br />Kadinjača je bila i ostala metafora i simbol Vujoševićeve borbe protiv političkih vjetrenjača. U posljednjim godinama u kojima se potpisivao kao trener Partizana, broj osvojenih trofeja je izgubio važnost u odnosu na status "jedinog opozicionara" – prvenstveno zbog sukoba sa rukovodstvom Crvene zvezde i insistiranja da je riječ o projektu iza kog stoji vlast sa Aleksandrom Vučićem na čelu.<br /><br />U međuvremenu su se stvari promijenile. Vujošević više nije trener Partizana, a nije više ni "jedini opozicionar". U međuvremenu su i neki drugi veliki treneri, svako na svoj način, ušli u flert sa politikom.<br /><br />Poznato je koliko je teško Duško Vujošević prebolio Jugoslaviju. Sada je selektor BiH. Crnogorac koji predvodi reprezentaciju koja, bar nominalno, predstavlja Bošnjake, Srbe i Hrvate. I tamo ga je sačekala potencijalna "politizacija košarke", koju je, kako nam je rekao, uspješno izbjegao.<br /><br />Vujošević je ponovo zauzeo mjesto u naslovima zbog dvije stvari – tužbe protiv Partizana zbog dugovanja pred BAT-om (Košarkaški tribunal FIBA) i nedavne vijesti da je hitno prebačen na VMA zbog bolesti s kojom već duže vrijeme ima problema. O zdravstvenom biltenu nam kaže da je "mnogo bolje nego što je izgledalo da će biti". <br /><br />Duško Vujošević za <a href="http://www.nedeljnik.rs" target="_blank"><strong><em>Nedeljnik</em></strong></a> govori o "padu Kadinjače" i razočaranjima, odlasku u Sarajevo, doživljaju raspada zemlje i ratu, o političkom protjerivanju iz srpske košarke, časovima ljubavi i potraživanjima od Partizana, trenerima i politici, vlastima i opoziciji, krizi evropske košarke…<br /><br /><strong>Poznato je da ste teško preboljeli bivšu državu. Da li ste u reprezentaciji BiH pronašli svoju "malu Jugoslaviju"?</strong><br /><br /><em>Jugoslavija je bila stvarno prilika za sve, bila je maksimalni minimum za veliki svijet. Nije slučajno što smo bili prvaci svijeta u rukometu, u košarci olimpijski i svjetski prvaci, u vaterpolu smo i danas, što smo i u fudbalu bili odlični kao reprezentacija. I ne samo u sportu, to je bila jedna ozbiljna zemlja u kojoj smo svi imali samopoštovanje i osjećali se časno. Kada bi se napravila neka hipotetička računica kako bi nam bilo danas da nije bilo ratova i da je ta zemlja ostala kakva je bila i da se razvijala normalno kao što je mogla, sigurno da bi bilo neuporedivo časnije, bolje, dostojanstvenije nego ovo što imamo u malim državama. Raspad Jugoslavije, pogotovo raspad koji je nastao građanskim ratom, smatram najvećom tragedijom u svom životu. Kao što je rekao Cezar, nema prljavijih ratova od građanskih, a najprljavija je pobjeda u građanskom ratu.</em><br /><br /><strong>U tom kontekstu, da li ste u Bosni našli utjehu?</strong><br /><br /><em>Rado putujem svuda na području bivše Jugoslavije. Zajednički jezik je nešto što, takođe, mene određuje u toj mjeri da tu mogu najbolje da radim. Od stranih jezika govorim samo italijanski, a nisam trener koji koristi prost košarkaški jezik: ti stani ovde, ti napravi blok… Kad pričam na svom jeziku, postoji razmjena motivacione energije sa igračima. Drugo, igrači sa ovih prostora rade više i bolje od nekih drugih, i nije slučajno što sam najbolje rezultate imao baš na ovim prostorima. Ja jesam neka vrsta endemske biljke koja je vezana za ove krajeve. </em><br /><em>Moje zdravstveno stanje je takvo – ni ovako ne mogu bez košarke – da sam morao da smanjim količinu. Dok ne uradim transplantaciju bubrega, sigurno ne mogu da putujem dva puta nedjeljno na utakmice. Tako da je ovo količina košarke koja mi je neophodna, a ostavlja mi vrijeme za kvalitetno liječenje i bavljenje sobom.</em><br /><em>S druge strane, značilo mi je što su me iz Bosne pozvali. To znači da se ovih gladnih godina nisam najeo onoga što se ne jede i da sam u tom smislu čist, što ja znam i bez te potvrde, ali sigurno da mi je u i u tom smislu značilo. U Srbiji ne mogu da radim, jer sam praktično, kad je u pitanju moj posao, protjeran od politike. Poklopilo se u Bosni dosta stvari i na kraju ti klinci koji su se odazvali, radili su sa velikom strašću i energijom, a pošto u životu postoji reciprocitet ljubavi, poštovanja i energije, izazvalo je istu takvu emociju i napravili smo odličan rezultat s obzirom na mlad tim i na veliki broj otkaza.</em><br /><br /><strong>I vi ste u BiH imali veliki problem sa otkazima igrača kao i srpska reprezentacija. Posebno kada je riječ o igračima iz NBA koji bi vašoj ekipi posebno značili. Čemu danas uopšte služe reprezentacije ako se stvara atmosfera da selektori "rade sa onim šta imaju"?</strong><br /><br /><em>To je posljedica rata između FIBA i Evrolige, gde je u startu moralno u pravu FIBA, zbog toga što je Evroliga praveći zatvoreni sistem takmičenja sa 16 ekipa, gdje 11 ekipa dobija desetogodišnji garantovani ugovor, izuzela te ekipe iz evropskog sistema takmičenja. </em><br /><em>Evropski sistem je radio po principu spojenih sudova, gdje su prvaci i najbolje plasirani po zemljama dobijali pravo da učestvuju u evropskim takmičenjima. Samim tim je i nacionalno prvenstvo imalo specifičnu težinu. Međutim, Evroliga ne vodeći računa o duhu evropske košarke, nego o svojim interesima i zaradi, radi protiv evropske košarke. </em><br /><em>Istovremeno, FIBA koja je izgubila moć ne ponaša se doslijedno. Rekla je da reprezentacije zemalja iz kojih klubovi igraju u Evrokupu, neće igrati na Olimpijadi. Međutim, to se nije desilo. I neke ekipe koje su odustale od Evrokupa su sankcionisane, a one koje su igrale – nisu. FIBA se koncentriše na "ulični basket", da bi to postalo olimpijski sport, i da bi neko od njih (vjerovatno Patrik Bauman) ušao u Olimpijski komitet.</em><br /><em>Evropsko prvenstvo se ne igra na svake dvije godine, a to je bilo vrlo kvalitetno takmičenje, a sada nema više nema prohodnost za Olimpijadu i Svjetska prvenstva. </em><br /><em>Otvaraju se takozvani prozori, gdje igrači iz Evrolige i NBA ne mogu da učestvuju. Stvarno ne razumijem koje su tu ideje i da li iko pokušava da vidi interes evropske košarke, ili je riječ samo o ličnim i finansijskim interesima. Bojim se da će to da se završi trijumfom zla.</em><br /><em>Imamo NBA koja savjetuje svojim igračima da ne igraju za reprezentaciju, pritom potcjenjuju značaj rada u reprezentaciji. Jedino dobar odnos imaju kada treba američka reprezentacija da nastupi na Olimpijskim igrama. A to su počeli da rade i neki evropski treneri.</em><br /><em>Bio sam na seminaru u Beogradu, držao sam predavanje i ostao posle da slušam druge. Trener Malage Äoan Plaza rekao je kako je on savjetovao Nedoviću da ne igra za reprezentaciju Srbije. Ne znam da li je savjetovao španskim igračima da ne igraju za Španiju. Vrlo značajno bi bilo da se FIBA sretne s pameću i da postavlja realne zahtijeve i da bude dosljedna u kažnjavanju kada se takvi zahtijevi ne ispunjavaju.</em><br /><br /><strong>A kako ste doživjeli sukob sa sinom Milorada Dodika? I tamo vas je "sačekala" politizacija na trenerskom poslu?</strong><br /><br /><em>Ovaj put sam tu politizaciju izbjegao. Situacija je tamo politički komplikovana, a ekipi je bio potreban mir. Ionako je bila oslabljena. Jedna je stvar bila Partizan, gdje sam znao u šta ulazim i zbog čega ulazim. A kada je u pitanju Bosna, poenta je izbjeći bilo kakve razgovore o politici.</em><br /><br /><strong>A ta vaša izjava da "BiH ima oblik srca, a srce tog srca je Sarajevo", da li je to bio politički stav ili građenje kulta tima koji vodite? Pogotovo u zemlji koja ima mnogo veće probleme od sporta.</strong><br /><br /><em>Da, ali to što se ne ulaže u sport, to ne rješava ove veće probleme. Sport zahtijeva mala sredstva da bi se to svodilo na pitanje malih plata ili nekih velikih problema. U Bosni je teško naći zajednički interes kada je u pitanju reprezentacija ili bilo šta što reprezentuje državu. Opet smo pokazali da entuzijazmom i velikim radom i u tim uslovima može nešto da se uradi.</em><br /><em>Ja jesam volio Sarajevo. Sjetite se samo Indeksa, Bijelog dugmeta… Crvena jabuka, Merlin, Kusturica, Željezničar u fudbalu, Bosna prvi šampion Evrope… Osjećao sam se uvek prijatno tamo. Dosta toga se tamo promijenilo, naravno, ali ja se još uvijek prijatno osjećam tamo.</em><br /><em>Meni su vrata ovdje, dok je situacija takva kakva je, zatvorena. A pošto želim da radim na ovim prostorima, Bosna mi se nekako uklopila. Takođe, ti pravi sarajevski Bošnjaci su mek narod koji je dosta propatio i prema kome ja imam i simpatiju i neku vrstu participacije u kolektivnoj krivici.</em><br /><br />Ostatak intervjua selektora Duška Vujoševića možete pročitati u novom broju Nedeljnika ili na web stranici www.nedeljnik.rs.<br /><br /></p>
Najnoviji članci
- Zmajevi poraženi u Hrvatskoj, revanš za tri dana u Skenderiji 21.11.2024.
- Zmajevi večeras protiv Hrvatske u Zagrebu 21.11.2024.
- Reprezentacija BiH trenirala u Košarkaškom centru Dražen Petrović 20.11.2024.
- Zmajevi otputovali u Zagreb 20.11.2024.
- Aid Berbić preuzeo funkciju predsjednika UO KSBiH 19.11.2024.
Generalni sponzor
